Sve moje koje poklanjam drugima izblijedi u sekundi. Kad izgleda predramatično, samo je neiskreno. Tada nestaje moja ljubav, osjetim je samo u kojoj kapi kiše. Putujući vlakom prema kući, uživajući u pogledu na crveno rozne cepeline i pahuljaste psiće i zečeve, držim krvave oči otvorenim sve do plavog neba kao što samo nebo plavo može biti. Poslije me dim okruži, a kad se naprežem uspijem ugledati trokutaste oblike ili stare cijepove, a još kad krošnje polete, trenutak je vrijedan mog sramežljivog poleta. No ovdje nikakav trud nije uložen, ljepota mi se pružila na dlanu, pograbila sam je kao da sam je i zaslužila. Pitanje je… je li je itko zaslužio? To me natjera da pomislim kako bića teško steknu ovoliku čar. Zašto ne vidim to svaki dan, zašto ne uzdignem ljude u oblake i pustim ih da se rasplinu mojim nebom.. zašto ne prigrlim velike eksplozije, zašto ne stvroim svoje zvijezde? Zar nitko to nije zaslužio? Usredotočenost na berzazložne brige ugušila je taj dar u meni, ako sam ga uopće ikad i imala. Ugušiti ću se u svojem ja. Želim isisati sebe iz sebe, podjeliti se na djelove, raskomadati se i izbaciti se iz krvotoka, želuca i srca. Ispuhnuti se kroz usta i ostaviti se drugima da me gaze i ljube, mrze i vole, izbor je njihov, izbor je tvoj. |
Budilica uspjeva obaviti svoj zadatak, ali samo na trenutak jer u slijedećem već se okrećem na drugu stranu, pokrivam se preko glave i izgubim se u mirišljivim plahtama.. Toplinu uzimam sebično k sebi, kao da će je glasovi s ulice oduzeti zauvijek. Naposlijetku otvaram oči, ali bez ikakve želje da ugledam svijet. Zaželim se ne toliko okusa, već mirisa kave. Kod polakog pijuckanja zamišljam kucanje sata i prolaska još jednog dana. Uživam u prepuštanja lijenim radnjama, euforija mi je nepoznat pojam. Počinjem se brinuti za svoje ja. Panično se bojim svojeg nestajanja. Toliko želim dozvati nešto, bilo što. Možda bi mi nostalgija pomogla? Mirisi me jedini održavaju ovdje, a možda me samo varaju o mom prisustvu. |
Misao dana je : Ne misliti. Zvuk dopire do mene. Razbijena flaša. Smijeh. Bez osjećaja život brže prolazi. Sve tako lako teče... Nesvjesnost me drži za ruku. Prepuštanje. Otkucaji sata. Vrijeme... vrijeme? |
uvod je precijenjen. Samo želim preskočiti sve dugačke opise. Želim pohraniti, tako da se sjetim, ako uopće uspijem zaboraviti. Čemu odgađanje? Stalno se pokušavam sakriti između grbavih slova, popunjavajući stranice sve više i više da bih na koncu iznijela iskrenost, nezapakiranu i čistu. Prečistu za moj ukus, zato ju pretvorim u podrugljivost i gadljivost. Moja slova su tako patetična da shvatim zašto sam dužila s uvodom. No, nema potrebe da se i ovaj put ne razočaram. |
U beznadnim pokušajima da ubijem stare motive, prisiljavam svoju svijest da ponovno proživljava pršlost, rasplamsavajući time stare vatre, ovaj put sa začinima istrošenosti i navika. Ipak, novi osjećaj bespomoćnosti dovodi do sitnih promjena u tjeranju starih kotača. Zabavno? Mrtvilo ili ne? Možda je to samo oblak na kojem plutam... |
Uvijek (zauvijek) ću svijet promatrati jednim okom djeteta dok će drugo upijati razum, ali uzalud, njime se moje srce ne može pokrenuti. |
Mokro lice plaši ljude |
Jutra su odraz treperenja noćnih leptira oko jedinog izvora svjetlosti. |
Početak bi bio pravi, spomenula bi zvijezde, nešto u stilu : „Ispružena ležim na mokroj travi dok mi sjajna noć obasjava lice, budeći osjećaj vjere dok mi prsni koš raste a nožni prstići se počinju slobodno kretati kao da čuju tajnu prošlost nekog indijanskog plemena koje uz ritam plešu i skaču oko vatre, uzvičući, pogleda uprtog prema nebu` , ali nekako bi bilo važnije da pišem o stvarnosti. I dok razbijam glavu razmišljajući zašto pisci uvijek koriste iste motive, iste riječi i pitajući se koliko zapravo treba čovjeku da se odvoji od samog sebe, obgrli spoznaje i odraste, započinjem sa svojim tipičnim načinom, nalazeći se još uvijek u prostoriji sa ona ista četiri zida, već zagrijana od mojih toplih uzdaha i težine zraka u prostoriji. Misli prolaze tako brzo da ni jednu ne uspijevam uhvatiti, klize kroz mene, a jedino što je stvarno je sve brži otkucaj srca i negdje, kao iz daljine, zvuk saksofona koji skoro da osjećam u prstima dok mi prolaze licem i gutaju glavu proždirajućom vatrom. Osjetila su zapanjujuća, kada otkrijem sve veze koja ih povezuju mogu si priznati mrvicu mudrosti u rijetkim noćima nemira. Dok tako glasno svira crnačka glazba, bez dozvole da osjećam takvu patnju, upuštam se konačno u svijest toka mog života, pokrećući zadnje atome, otkrivajući ih na samom dnu moje duše, spremljene pažljivo, kao zimnica, kao zadnji novčić u džepu prosjaka. Eh, pravi biseri blistavog sjaja, možda čak i željni priznanja. |
Odvedeš li me, bez doticanja mojih prstiju |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv